U Bosni i Hercegovini se posljednjih godina sve glasnije govori o fenomenu femicida – ubistva žene samo zato što je žena. Iako se slučajevi nasilja prema ženama prijavljuju gotovo svakodnevno društvo i institucije i dalje se sporo kreću ka stvarnom priznavanju ovog oblika kriminala kao posebne kategorije.
Projekat “Promijenite narativ: Prepoznajte i krivično sankcionišite femicid” za cilj ima otvaranje javne rasprave, ukazivanje na zakonske praznine i potrebu sistemskog odgovora.
Razgovarali smo sa predstavnicima akademske zajednice, pravosuđa, policije, nevladinog sektora i žrtvama, a njihove riječi pokazuju da se radi o društvenom problemu duboko ukorijenjenom u predrasude, tišinu i sistemske slabosti.
Dugoročne posljedice nasilja
Magistrica sociologije Merima Kovačić-Mehinović, koja godinama istražuje rodno zasnovano nasilje, naglašava da posljedice nisu samo trenutne:
“Šutnja postaje saučesništvo. Kada se žena oglasi, to može biti čin otpora no posljedice su duboke: fizičke povrede prolaze, ali psihološke rane ostaju. One se prenose na djecu, na čitave generacije. Tu leži i međugeneracijska trauma koja oblikuje društvo i njegovo razumijevanje odnosa moći.”
Kovačić-Mehinović ističe da zakon, koliko god bio važan, nije dovoljan sam po sebi:
“Definicija femicida jeste korak ali bez integracije u šire socijalne i ekonomske politike od obrazovanja do tržišta rada ostaje fragmentarna. Država mora preuzeti odgovornost, a ne da se teret i dalje prebacuje na NVO sektor i pojedinačne inicijative.”
Policijski izazovi i manjkava zaštita
Profesor kriminalističke psihologije doc. dr. Sandi Dizdarević ukazuje da se slučajevi nasilja često urušavaju zbog nedostatka kvalitetnih dokaza.
“Prva predispozicija je profil istražitelja! Oni moraju biti senzibilizirani i obučeni za razgovore sa žrtvama. Također potrebno je uzimati izjave ne samo o posljednjem događaju, nego i o ranijim, jer se tako dokazuje kontinuitet nasilja. Fizičkom nasilju uvijek prethode drugi oblici – psihičko, ekonomsko, seksualno.”
Dizdarević naglašava i važnost uviđaja, prikupljanja i pozitivnih i negativnih činjenica, ali i ističe nedostatak specijaliziranih policijskih timova:
“Nažalost, femicid nikada nije zaslužio posebnu pažnju u policijskom smislu. Imamo obučene istražitelje, ali strukturalno specijalizirani timovi ne postoje.”
Kada je riječ o zaštiti žrtava iako zakon predviđa elektronski nadzor, on u praksi još nije operativan. Dizdarević podsjeća da je predlagan i “tihi alarm” za žrtve, ali prijedlog nije usvojen:
“Žrtva može povući prijavu, a tada se postupak prekida jer je ona privilegirani svjedok. To je ogroman problem.”
Perspektiva institucija
Iz Federalne uprave policije pojašnjavaju da rodno zasnovano nasilje i nasilje u porodici primarno spadaju u nadležnost kantonalnih ministarstava unutrašnjih poslova. Ipak Uprava se uključuje u najsloženije istrage, poput slučajeva ubistava Amre Kahrimanović ili Nermine Sulejmanović.
“Smatramo da bi bilo svrsishodno vršiti posebno evidentiranje femicida u policijskim evidencijama, kao i posebne edukacije na tu temu,” stoji u odgovoru Uprave.
To jasno pokazuje da i policija prepoznaje potrebu da se femicid tretira kao zasebna kategorija.
Glas žrtve: “Jednom nasilnik, uvijek nasilnik”
Poseban težinu razgovorima daje svjedočanstvo žene N.N., koja je preživjela nasilje:
“Ljubomora, umišljanje nečega čega nema, to je bio razlog. Najteže je bilo svaki korak od prijave do odluke da odem. Djeca i ono “Šta će ljudi reći” me je zadržavalo. Porodica mi je bila podrška, ali zajednica… zajednica me je okrivila.”
Njen apel je jasan i snažan:
“Ne trčite ništa, svaki oblik nasilja se može riješiti. Jednom nasilnik – uvijek nasilnik. On se ne mijenja, samo postaje gori.”
Pravna perspektiva
Pravnik Adnan Pobrić pojašnjava trenutni status femicida u zakonodavstvu:
“U Krivičnom zakonu FBiH femicid je nedavno uveden kao posebno krivično djelo za koje je predviđena kazna zatvora od 10 godina ili dugotrajnog zatvora.
Međutim, zbog različitih tekstova usvojenih u Predstavničkom domu i Domu naroda, konačnu verziju još mora usaglasiti zajednička komisija.
U manjem bh entitetu Republika Srpska koliko mi je poznato, takva odredba ne postoji.”
Pobrić dodaje da bez jasne definicije femicida tužilaštva i sudovi mogu različito tumačiti slučajeve. Upravo zato naglašava važnost edukacije sudija i tužilaca:
“Pravna definicija bi pomogla u statističkom praćenju, ali i u prevenciji. Edukacija može promijeniti pristup.”
Stigma i tišina
Sagovornici se slažu u jednom – stigma i dalje drži žene u nasilnim odnosima. Strah od osude zajednice, nedostatak institucionalne podrške i osjećaj inferiornosti koji se prenosi generacijama stvaraju začarani krug.
Kovačić-Mehinović naglašava da je jednako važno promovirati ženske glasove iz nauke, književnosti i svakodnevnog života:
“Majke, komšinice i žene iz mahala – one su tihe junakinje naših emancipacijskih procesa. Njihova upornost više je puta obranila naša prava nego sve deklaracije i konferencije zajedno.”
Mediji i narativ
Pitanje medija posebno je osjetljivo. Iako o slučajevima femicida izvještavaju gotovo svi način na koji se to čini često je problematičan. U fokusu često bude počinilac, dok se žrtva prikazuje kroz prizmu “privatnih problema” ili “porodične tragedije”. Takav pristup, saglasni su sagovornici, održava stereotipe i umanjuje ozbiljnost zločina.
Put ka promjenama
Od narednih izmjena zakona očekuje se mnogo: jasnija razrada provedbenih akata, uvođenje budžetske linije za podršku žrtvama, sankcionisanje institucija koje zakasne u reakciji, te obavezna edukacija policije, tužilaštava i socijalnih službi.
Sagovornici upozoravaju da zakon nije dovoljan ako društvo ostane nijemo. Angažman muškaraca, civilnog sektora, akademske zajednice, ali i medija ključan je za prevenciju.
Femicid nije izolovani slučaj niti nesretan splet okolnosti. To je najekstremniji oblik rodno zasnovanog nasilja i kao takav zahtijeva i posebno ime i poseban zakon.
Iz razgovora sa sociolozima, pravnicima, policijom i žrtvama jasno je da BiH stoji na raskrsnici hoće li ozbiljno zakoračiti ka zaštiti žena, ili će ostati društvo u kojem se šutnja i dalje računa kao saučesništvo. Promijeniti narativ znači prestati nasilje nazivati “porodičnim problemom” i jasno reći: femicid je ubistvo. Svaki put kad institucije zakasne, svaka neizrečena kazna i svaka ignorisana prijava to je poruka da je život žene manje vrije
