Šta politika zapravo nudi?

Piše: Muamer Zukanovic

 

Bilo je to 2016. godine, ležao sam na odjelu za medicinsku rehabilitaciju Sveučilišne kliničke bolnice Mostar kada su mi se prvi put obratili predstavnici tadašnjih kandidata sa (pred)izborne liste. Trebao im je neko  ko će administrirati njihove profile na društvenim mrežama, a iako o tom "poslu", a još manje o političkoj komunikaciji, u tom trenutku nisam znao gotovo ništa. kao student komunikologije bio sam uvjeren da učim od ljudi koji znaju, i da će mi kad zatreba neko dati pravi savjet pri tome ne mislim na svoje tadašnje profesore. 

 

Ipak deset godina i nekoliko izbornih ciklusa kasnije taj savjet je uglavnom izostao ali nije izostao prema meni lično već čitavoj jednoj generaciji mladih ljudi koji su ušli u politički komunikacijski prostor bez ikoga ko bi im objasnio pravila igre. 

Ono što sam tada kao neupućeni student primijetio kao pojedinačne čudnosti danas prepoznajem kao obrazac.

 

Kad himna nije dovoljna

 

Pamtim predizborni skup u Čapljini na kojem je program pored državne himne otvoren i izvedbom duhovne muzike i u tom trenutku shvatio sam nešto što mi niko nije morao objasniti: "Stranačko opredjeljenje se u dijelu naše političke scene, i dalje tretira kao nužno vjersko opredjeljenje i ta spoznaja bila je za mene prekretnica kada sam odlučio da ne želim biti dio priče u kojoj se politika i vjera stapaju do neraspoznatljivosti. 

Deceniju kasnije ta granica na terenu i dalje nije jasno povučena, a birači i dalje rijetko postavljaju pitanje zašto bi svečano otvaranje jednog predizbornog skupa uopšte trebalo imati vjersku dimenziju.

"Prvo radno iskustvo"

 

Iz istog (pred)izbornog pamtim i objavu jednog tadašnjeg kandidata danas visokopozicioniranog političara na lokalnoj sceni koji je na Facebooku napisao da će mu biti predstavnik zajednice predstavljati "prvo radno iskustvo". Iza te rečenice, vjerovatno nesvjesno, krila se suštinska zabuna: funkcija na koju se kandidovao nije radni odnos nego volonterski angažman prema zajednici koja mu ukazuje povjerenje i ta zabuna između službe i karijere, između odgovornosti i privilegije nije nestala već se čini da se s vremenom samo profinila u rječniku, ali ne i u suštini.

 

Deset godina na sceni, a nadležnosti i dalje nepoznate

Ono što danas kao novinar i stručnjak za odnose s javnošću koji prati i ovaj predizborni ciklus primjećujem sa još više zabrinutosti je činjenica da ni političari koji su na javnoj sceni deceniju ili duže, ljudi s iskustvom, mandatima i institucionalnom memorijom često ne poznaju vlastite nadležnosti i obaveze prema biračima. 

 

Umjesto da to znanje prenesu mlađim kolegicama i kolegama koji tek ulaze u politiku, oni to iskustvo zadržavaju za sebe ili ga, čini se nikada nisu ni stekli, a rezultat toga i dalje slušamo sa govornica. Obraćanja koja počinju sa "dragi prijatelji, sugrađani, svi ljudi koji vjerujete da se svojim radom može napraviti razlika" i završavaju obećanjem da će govornik "svojim radom, zalaganjem i odgovornošću opravdati povjerenje" a da nijednog trenutka ne ponude konkretan odgovor na pitanje zašto to povjerenje uopšte zaslužuju. 

To nisu programi već su predlošci koji rade jednako dobro ili loše za bilo kojeg kandidata, u bilo kojem mjestu, u bilo kojoj godini.

 

Šta bi trebalo biti drugačije? 

Predizborna komunikacija ne bi trebala biti test toga koliko dobro neko zna izgovoriti prave riječi u pravom trenutku već bi treebala bi biti test toga koliko je neko spreman da objasni jasno, provjerljivo i bez fraza šta je konkretno uradio, šta konkretno predlaže i zašto to zaslužuje glas građanina. 

Deset godina nakon Čapljine i onog Facebook statusa dovoljno je vremena prošlo da znamo razliku između predstavljanja i predstave ali pitanje je samo da li je uvid, koji je meni kao mladom saradniku bio dovoljan da odustanem od jednog puta danas dovoljan i biračima da odustanu od praznih obećanja.