Piše: Muamer Zukanović
Dvadeset godina od mojih (skoro) dvadeset devet koliko traje moje “putovanje” ovim svijetom živim suočen sa predrasudama, “sažaljenjem” i rečenicom da nešto ne mogu, da za to što (ne mogu) nisam dobio ni priliku.
I danas u svojoj svijesti čuvam ljude koji su prije skoro petnaest godina kad sam birao svoju srednju školu kazivali da moj izbor nije “pravi” za mene (kao da oni znaju bolje) ali… Uprkos zloslutnim glasovima završih srednje obrazovanje u nadi da nisam razočarao svoje tadašnje mentore ali ni svoju porodicu, bijah na raspolaganju matičnoj instituciji, pružih svoj doprinos koji danas ne može biti osporen jer je o mom zalaganju ostao pisani trag “za vječnost” , a onda rečenica koju i danas pamtim međutim ovdje ću je tek parafrazirati: “Ovdje za Muamera (više) nema uslova ali snaći će se on – borac je”. Zabolila je ta rečenica ali ne zbog osjećaja da sam “višak” pod nebom već zato što znam da meni nikada nisu bili potrebni posebni uslovi. Sve što je bilo “posebno” omogoćili su mi otac, mama, brat, nene, djed, amidža, daidže i sve u cilju da budem spreman za “realni svijet”.
Iako nisu bili u pravu kada su smatrali da su za mene potrebni “posebni uslovi” bili su pravu ako su me smatrali borcem za svoje mjesto pod ovim nebom jer to sam bio i bit ću do krajnjih granica.
Nastavih svoje obrazovanje i usavršavanje, pojavih se u lokalnim medijima kao novinar, a zatim i u dnevnom avazu, bijah nagrađen za svoj rad nekoliko puta već kao student, na završnom ispitu mentor upisa desetku iz znanja i vještina, a nadam se da sam zaslužio i desetku iz kolegijalnosti čak i prema onima za koje mi je se činilo da nisu kolegijalni prema meni…
Međutim kao što jedna od popularnih Merlinovih pjesama kaže: “Idemo ponovo ispočetka” na putu od “trnja do zvijezda” upoznah nastavnika jedne od odgojno-obrazovnih institucija koji mi je kazao da je uvjeren kako je mene porodica napustila ili ako nije učinit će to uskoro, a ne zna o “golgoti” koju smo porodica i ja pretrpili dok njega nisam “upoznao”. Upoznah taxi vozače jedne od taxi službi koje egzistiraju u mom gradu koji mi kazaše da oni ne voze “invalide” a vjerojatno ne znaju da “invalid” znači “nevažeći” , a da je moja uloga na ovom svijetu itekako važna – da pričam upravo o njima. “Upoznah” i čovjeka koji mi je kazao kako me ne treba pustiti da hodam ulicom jer ugrožavam druge učesnike “u saobraćaju” kao da u saobraćaju sudjelujem upravljajući tenkom ili nekim drugim borbenim vozilom po magistralnom putu M-17, a ne sa dvije štake po trotoaru.
Na kraju mnogi mi “odglumiše” prijatelje i podršku, obećaše “kule i gradove” a onda nestaše bez traga ne znajući da mi nisu ni potrebni i da se ja bez obzira na sve “rahat” svakog dana vratim kući jer znam da bez obzira na sve u svojoj porodici uvijek imam mjesto za sebe.
