Jasmina Hadžiomerović Vrijeme je za sistem jednakih prilika

Jasmina Hadžiomerović kandidatkinja SDA za Skupštinu Hercegovačko-neretvanskog kantona u razgovoru sa našim novinarom govori o problemima mladih u Čapljini i cijelom kantonu od nedostatka srednjoškolskog obrazovanja na maternjem jeziku preko klijentelizma u zapošljavanju pa do vlastite profesionalne prekvalifikacije. 

 

 REDAKCIJA: Jasmina, Vi ste iz Čapljine. Kada danas pogledate mlade ljude iz sredine iz koje ste potekli, šta je ono što Vas najviše tjera da se bavite njihovom budućnosti?

"Ono što me najviše motiviše da uradim nešto za svoju zajednicu jesu nejednaka prava za sve. Ja sam srednju školu završila u Mostaru jer u Čapljini nemamo srednju školu na maternjem jeziku. Nemamo svi ni iste prilike za zaposlenje u Čapljini, bez obzira na kvalitet znanja i iskustva koje imamo. Nažalost, svjedoci smo monopola nad procesima donošenja odluka od strane uskih interesnih grupa u Čapljini. Naravno, ne mogu reći da nije takva situacija u HNK i državi. Nažalost, svjesni smo da svjedočimo kronizmu i klijentelizmu pri zapošljavanju u javnom sektoru, gdje se podobnost stavlja ispred kompetentnosti. To je višedecenijska praksa u javnom sektoru i ne smijemo dopustiti da se ovaj strukturni problem prenosi na buduće generacije, obzirom da sada imam svoje dijete i zaista ne bih voljela da, kad dođe vrijeme da traži zaposlenje, bude zanemarena zbog svoje nacionalne, vjerske ili stranačke opredjeljenosti. Nužno je uvesti sistem meritokratije. Cijena koju društvo plaća zbog neadekvatnih kadrova na upravljačkim pozicijama dugoročno je neodrživa. Svakako ne želim da ovo bude neka floskula već način djelovanja i rada svih odgovornih. Ja sam trenutno pojedinac u ovom procesu, ali osoba koja se neprekidno usavršava, uči i primjenjuje nova znanja. Kandidovala sam se upravo zato da moj glas, kao i glas svih obespravljenih postane glas koji donosi odluke. "

 

REDAKCIJA: Vi dolazite iz obrazovnog i akademskog okruženja. Šta ste kroz vlastito iskustvo naučili o mladima, a što političari koji donose odluke često ne mogu vidjeti iz svojih institucija?

 

"Ono što najviše primijetim jeste da mladi ljudi brže usvajaju nove tehnologije i to je velika prednost u današnjem vremenu. Također, nove, mlade snage se češće edukuju i usavršavaju ono što su učili, a svakako imaju i više energije i želje za napretkom jer je većina rođena i odrasla u vremenu koje nije pohvalno i ne sjeća se nekog dalekog vremena u kojem je, kako kažu stariji, bilo bolje. Ono što političari ne mogu uvijek vidjeti je ono što sam spomenula u odgovoru na prvo pitanje, a to su kvalitet i znanje. Ja sam neko ko zaista poštuje starije, vjerujem da je životno iskustvo najbitnije iskustvo koje imamo, ali mislim da je vrijeme da se kaže „ne“ onome što već dugo ne funkcioniše. Ukoliko ignorišemo strukturne probleme u društvu, oni postaju hronične anomalije sistema koje je kasnije mnogo teže otkloniti. Ako ne liječimo ili ne mijenjamo neke stvari i ne koristimo nova rješenja i tehnologije, to ne funkcioniše i dobivamo dugoročne probleme koji uništavaju društvo. "

 

 REDAKCIJA: DA Kada biste danas sjeli s deset mladih ljudi iz Vaše lokalne sredine i pitali ih šta ih najviše tjera da razmišljaju o odlasku, šta mislite da bi bio najčešći odgovor? Je li problem u tome što mladi iz Hercegovine žele otići ili u tome što im društvo nije ponudilo dovoljno razloga da ostanu? Gdje Vi vidite odgovornost institucija?

 

"Mislim da bi to ipak bila politika. Ne kažem da je stanje idealno u drugim segmentima, mladi ljudi su iscrpljeni konstantnim političkim narativima nesigurnosti i kriznim menadžmentom koji generiše društvenu napetost. Stalno su prijetnje oko inflacije, nezaposlenosti, nemira koji u ljudima bude nesigurnost. Kao što sam spomenula, zaposlenje nije idealno, cijene, uslovi života… Ništa od toga nije idealno, ali mislim da je najgora stvar politika, odnosno pogrešno tumačenje politike i nesigurnost koju ona donosi. 

Trenutno se uvijek fokusiram na svoje dijete i na stvari koje na nju utječu ili bi mogle utjecati u budućnosti i zaista je ne bih sprječavala da ide negdje gdje će biti sretnija ako ovdje uslovi to ne budu dozvoljavali. Da se razumijemo, moramo priznati da imamo i nerealna očekivanja mladih ljudi koji bi odmah nakon završenog obrazovanja htjeli imati savršene uslove na poslu i u životu. To nije realno ni u nekim najuređenijim državama. Od neke tačke se treba krenuti, steći iskustvo i onda zahtijevati neke bolje pozicije. U svim slučajevima nije tako, nekoga posao čeka i bez obrazovanja i često se fokusiramo na takve, ali mislim da ne bismo trebali. Na nama je da uradimo koliko možemo, a onda da tražimo jednake uslove i ulažemo u sebe koliko možemo. Institucije moraju preuzeti političku i društvenu odgovornost, umjesto dosadašnje prakse prebacivanja tereta na same građane. Nesigurnost generalno vlada u većini oblasti i mislim da će proći dosta vremena kako bi se to poboljšalo, vrijeme prolazi prebrzo, a kvalitet života se ne poboljšava u pravom smislu."

REDAKCIJA: Ako mlad čovjek završi srednju školu ili fakultet u HNK-u, a nakon toga mora otići izvan BiH da bi pronašao posao u svojoj struci, možemo li reći da je obrazovni sistem obavio svoj posao? Koliko je obrazovanje u HNK-u povezano sa stvarnim potrebama tržišta rada? Imamo li situaciju da obrazujemo ljude za zanimanja za koja ovdje nema dovoljno radnih mjesta?

 

"Što se tiče odgovora na ovo pitanje, na ovo ću odgovoriti iz svog ličnog primjera. Kao što sam iznad spomenula, na nama je da uradimo sve što je u našoj moći kako bismo bili kvalitetan kadar za zaposlenje koje želimo dobiti, ali u realnim granicama. Iako ja lično predstavljam primjer profesionalne prekvalifikacije unutar privatnog sektora, to ne amnestira naš obrazovni i ekonomski sistem. Mi trenutno imamo hiperprodukciju kadrova za zanimanja koja tržište rada ne prepoznaje, što je jasan znak izostanka strategije i koordinacije između obrazovnih institucija i privrede. 

Nakon završenog obrazovanja, stekla sam obrazovanje magistra turskog jezika i književnosti i već 5 godina ne radim u svojoj struci. Radim u privatnom sektoru, trenutno na poslovima finansija, a prije ovog zaposlenja, isto sam radila u finansijama, te kao projekt-menadžer u prevodilačkoj agenciji. Bitno je edukovati se i usavršavati svoje znanje. Ukoliko se ne uspije u nekoj oblasti, naše obrazovanje nudi širok spektar zanimanja gdje je moguće promijeniti isto i to nije sramota. Ono što je meni drago jeste da se u privatnom sektoru u kompanijama često rade testovi na osnovu kojih se procjenjuje znanje kandidata za posao i na osnovu testova, odabere se onaj najsposobniji. Privatni sektor prepoznaje tržišnu utakmicu i vrednuje ljudski kapital i kompetencije, što bi trebao postati standard i u javnoj upravi. Ja imam to iskustvo i mogu reći da sam ponosna na sebe jer sam svoja zaposlenja dobivala na osnovu pokazanih sposobnosti na testu. Ne kažem da je dobra stvar uvijek prebaciti se na nešto za šta se nismo obrazovali, ali prostora za napredak ima. Na nama je da mijenjamo prvo svoj svijet, a tek onda onaj oko sebe, tako da, ukoliko nema odgovarajućeg mjesta za ono što smo se obrazovali, imamo izbora za promjenu, ukoliko smo stvarno svjesni svojih mogućnosti i ukoliko želimo raditi. Naravno da sve košta, i finansijski, i vremenski, ali u ovakvom vremenu i svijetu trebamo sebi stvarati prilike ukoliko želimo ostati u svojoj domovini."

 

REDAKCIJA: Kada govorimo o obrazovanju, koliko bi javnost trebala znati o tome gdje se troši novac namijenjen školama, učenicima i studentima, od infrastrukture i opreme do stipendija i drugih programa podrške?

" Definitvno bi sve trebalo biti transparentno i dostupno svima kako bismo bili svjesni gdje je otišao taj novac. Sredstva su uvijek ulagana u sve nivoe podrške i zalažem se za digitalizaciju i uvođenje javno dostupnih registara kapitalnih ulaganja u obrazovanje, čime bismo osigurali potpunu transparentnost trošenja javnog novca. "

 

REDAKCIJA: Kada biste dobili mogućnost da jedan dio kantonalnog budžeta preusmjerite prema mladima, na šta biste ga prvo usmjerili i zašto baš tamo? 

 

"Definitivno bi to bile stipendije za učenike koji nemaju iste finansijske mogućnosti. Znamo da danas studenti koji uredno apliciraju na kantonalne stipendije, istu i dobiju. To nisu neka velika sredstva, ali lijepo ih je imati sigurne svakog mjeseca i to ne osporavam. Fokus mog djelovanja bio bi na uspostavljanju fondova za izvrsnost i kreiranju socijalno osjetljivih stipendijskih programa koji bi omogućili jednake šanse za obrazovanje svima, bez obzira na njihov ekonomski status. Ne košta svaki fakultet isto, nemamo sve fakultete ni u Mostaru pa je bitno ne oduzimati ove mogućnosti osobama koje svojim zalaganjem i trudom to i zaslužuju. Svakako je potrebno izdvojiti više sredstava od onih koja se sada izdvajaju, ali ih usmjeriti prema učenicima koja ta sredstva iz svoga budžeta, nažalost, ne mogu izdvojiti."

REDAKCIJA; Može li mladi čovjek u HNK-u danas biti siguran da će do prvog posla doći na osnovu znanja i sposobnosti, a ne poznanstava, političkih veza ili pripadnosti određenoj grupi? Ako mladima govorimo da trebaju ostati, kako im možemo objasniti da ostanu ako ne možemo ponuditi transparentan put od obrazovanja do prvog zaposlenja?

 

" Što se tiče političkih veza i poznanstava, nažalost, opća je percepcija, ali i realnost, da u javnom sektoru dominiraju klijentelističke prakse dok su meritokratija i zapošljavanje na osnovu stvarnih kompetencija svedeni na minimum. Ne kažem da među osobama koje budu primljene na takvim mjestima nema kvalitetnih ljudi,naravno da ima, ali je nedopustivo da čak i najkvalitetniji kadrovi moraju tražiti eksternu podršku ili zaštitu kako njihovo radno mjesto ne bi bilo dodijeljeno politički podobnima. Sistem mora biti njihov zaštitnik, a ne prepreka.

I iznad sam spomenula da mladi ljudi trebaju biti svjesni svojih sposobnosti i ne očekivati odmah odlične prilike za sve. Što se tiče privatnog sektora, tu je u trenutnom vremenu češće da se na pozicije biraju ljudi koji su sposobni i čija se sposobnost testira. Ja iz svoga iskustva mogu reći da sam sve svoje poslove koje sam imala dobila na osnovu svojih sposobnosti gdje sam radila testove i gdje sam prolazila po nekoliko krugova selekcije kako bih dobila posao. U mom slučaju je stvarno tako, uvijek sam trebala učiti za novo radno mjesto i prije nego što sam isto dobila. Nekad nam, naravno, to predstavlja otežavajuću okolnost, ali mi je drago da su i mladi ljudi danas često svjesni toga i da žele naučiti nove stvari i usavršavati svoje znanje. Moderne tehnologije danas pružaju mnogo prilika za učenje i zaista jedan mladi čovjek ima puno mogućnosti, samo ako ih želi prihvatiti i ne očekivati sve u kratkom vremenu nakon završenog fakulteta, srednje škole i slično."

 

REDAKCIJA: Treba li javni sektor biti primjer mladima kada su u pitanju konkursi, pripravnički programi, stručne prakse i zapošljavanje i šta bi se tu moglo učiniti bolje?

"Po pravilu bi trebao biti, ali to ne možemo tvrditi za naš javni sektor. Postojeći zakonski i podzakonski akti često se selektivno primjenjuju. Umjesto vladavine prava, na sceni imamo vladavinu političke moći koja ignoriše propisane procedure. Znamo da bi trebalo dati priliku svima, ali ako nije dostupna svima u isto vrijeme, onda se trebaju odrediti prioriteti i ljudi koji su kvalitetniji na osnovu stvarnog znanja iz testova i sličnih provjera znanja. " 

 

REDAKCIJA: HNK nije samo Mostar. Kako osigurati da mlada osoba iz Čapljine, Stoca, Neuma, Jablanice, Konjica, Prozor-Rame ili druge sredine ima pristup prilikama koje danas možda nisu jednako dostupne kao mladima u Mostaru?

 

" Kroz sva postavljena pitanja, možemo pružiti dosta sličnih odgovora. Trenutno ću se bazirati na srednje i fakultetsko obrazovanje. Srednje obrazovanje navodim zato što ja dolazim iz Grada u kojem nema srednje škole po federalnom programu. Poražavajuća činjenica je da tri decenije nakon rata imamo sistemsku diskriminaciju u pristupu srednjem obrazovanju na maternjem jeziku za djecu u Čapljini. Kada govorimo o visokom obrazovanju, ključ je u socijalnoj prohodnosti. Moramo osigurati da ekonomski status porodice ne diktira da li će mlada osoba studirati. 

Svakako da se treba subvencionirati prevoz za srednjoškolce ukoliko idu u drugi grad na školovanje, a nemaju školu na svom maternjem jeziku u svom gradu. Ja kao učenik sam imala pravo samo jednu godinu to koristiti, imali smo mjesečnu kartu u pola cijene za školsku 2010/2011, nakon čega je to ukinuto i plaćali smo punu cijenu. Što se tiče školarina za fakultete, cijena za studentske domove, mjesečnih karti ukoliko student vozari, potrebno je kreirati sveobuhvatan paket subvencija (za prevoz, smještaj i školarine) kako bismo relaksirali kućne budžete porodica i osigurali jednak start za sve studente izvan Mostara. Nije lahko danas imati studenta ili više njih, s prosječnim platama, penzijama i ogromnim troškovima. 

Za posao, opet, neka posao dobije onaj najkvalitetniji i vrijedniji od prijavljenih, bez obzira na mjesto prebivališta. Što se tiče kurseva, dodatnih škola, treninga i slično, naravno da i na tome treba raditi i poboljšavati ove stavke u manjim mjestima, ali za početak mislim da je obrazovanje najbitnije, da svako dijete ima pravo na kvalitetno obrazovanje, a što se tiče Čapljine-ovdje bošnjačka djeca trebaju dobiti pravo na normalno srednjoškolsko obrazovanje."

 

REDAKCIJA: Vi sada ulazite u politički prostor. Šta mislite da mladi ljudi mogu promijeniti u politici ako u nju uđu kao ljudi koji žele donositi odluke, a ne samo kao glasači i izborna statistika?Kako mladom čovjeku koji kaže „nemam povjerenja u politiku“ objasniti da ipak vrijedi pokušati učestvovati u političkom životu i tražiti promjene kroz institucije?

 

"Meni je drago na trenutnim listama svih stranaka vidjeti kvalitetne mlade ljude. Vjerujem da možemo promijeniti puno toga ukoliko dobijemo priliku. Kad sam na početku čitala imena na listama, vidjela sam da su na istima ljudi moje generacije koji su uvijek bili kvalitetni tokom srednje škole, fakulteta, kasnije svoje karijere i moram reći zaista da je vrijeme da dobijemo priliku jer smo u mogućnosti promijeniti dosta toga što je nama smetalo, a proteže se generacijama. Konkretno-administracija je zaista zahtjevna, a mladi ljudi bi svakako prije riješili poteškoće s kojima se susrećemo. Fokusiranjem na digitalnu transformaciju javne uprave i uvođenje e-servisa, smanjili bismo birokratiju, eliminisali koruptivne rizike i ubrzali procese, po uzoru na razvijene evropske zemlje. Digitalizacija je svakako budućnost, smanjili bi se i redovi čekanja i vrijeme za potrebnu papirologiju. To je onda unaprjeđenje mnogih stvari;obrazovanja, administracije, ekonomije i slično. Zaista ne bi trebala biti samo floskula da mladima treba dati priliku jer iste opcije godinama često stagniraju. Naravno da trebamo iskusne ljude da vode procese, ali neka su kvalitetni ljudi oko onih iskusnih, bez obzira na mjesto odakle dolaze ili političku opciju kojoj pripadaju."

 

REDAKCIJA: Jasmina, ako za četiri godine ponovno sjednemo za isti stol, šta biste željeli da možemo provjeriti i izmjeriti, ne šta ste obećali, nego šta se zaista promijenilo za jednog mladog čovjeka iz Čapljine, Mostara ili bilo kojeg drugog dijela HNK-a?

 

"Ono što bih ja najviše željela jeste da se prvenstveno promijeni stanje u Čapljini-da naši školarci ne moraju tražiti novu stanicu nakon osnovne škole u nekoj od srednjih škola u Mostaru. Svjesna sam da se višedecenijski zastoj u obrazovnom sistemu ne može riješiti preko noći, ali moj cilj u naredne četiri godine je postavljanje zakonskih i institucionalnih temelja kako bi ova nepravda konačno bila ispravljena. Voljela bih da sutra, kad dođe vrijeme da moja djevojčica koja je trenutno u vrtiću upisuje srednju školu, da istu upiše u Čapljini kad ja nisam imala tu mogućnost. Živimo u Čapljini, odlučili smo ostati tu iako je, nažalost, popularno kod nas da većina mladih ljudi nakon osnivanja porodice seli u Mostar, želim tu i ostati. Voljela bih da imamo bolje prilike i za zaposlenje što se javnog sektora tiče, ne samo u Čapljini, već i u drugim dijelovima kantona. Bošnjaci u Čapljini se suočavaju sa strukturnom marginalizacijom kada je u pitanju zapošljavanje u lokalnim javnim institucijama. Istovremeno, zbog nedostatka prilika u rodnom gradu, prisiljeni su aplicirati u drugim sredinama gdje se nerijetko tretiraju kao eksterni kadrovi. Voljela bih da se to promijeni u svakom sektoru. I naša djeca su kvalitetna, završavaju škole i fakultete kao dobri studenti, dajte i njima bolje prilike. Ovo je moja najveća želja jer se fokusiram na nešto što je meni najbliže i ljudima moje generacije. Uvjerena sam da mlade snage mogu utjecati i poboljšati navedeno, ali nemojte samo deklarativno podržavati mlade već nam dajte povjerenje i mandat da srušimo klijentelizam i izgradimo sistem u kojem će svako dijete imati jednake šanse."